Blog Post VINSKA PRIČA: Perica Jukić

VINSKA PRIČA: Perica Jukić
sep

1

2019

VINSKA PRIČA: Perica Jukić

Je li teže formirati dobru lozu, ili dobroga čovjeka? Teško pitanje. Ili ne? Kako za koga. Mom sugovorniku, recimo, nije. On je pedagog i vinogradar. Veći dio života bio je prosvjetni djelatnik, prenoseći znanje mnogim generacijama, čiji su predvodnici danas uspješni, formirani ljudi. Danas on, uzgaja lozu. Formira njezine grane, odstranjuje joj nedostatke, te iz nje nastoji izvući najbolji plod. Je li teže formirati dobru lozu ili dobroga čovjeka, pitam Pericu Jukić. „I jedno i drugo je složeno. Čovjek je jedna posebnost, koju treba pomno analizirati. Prepoznati njegove vrline i talente, te ih staviti u funkciju. Slično je i sa lozom“, kaže mi umirovljeni profesor, koji je mnogim generacijama prenosio znanje, ali i svoju životnu mudrost. „Uvijek sam sretan kada vidim svog učenika koji je izrastao u uspješnog i afirmiranog, a nadasve u dobroga čovjeka. A takvih, zaista, ima mnogo. Ista stvar je i sa lozom“, govori mi moj današnji domaćin Perica Jukić. U bogatoj karijeri bio je mnogo toga; inžinjer, profesor, ministar, sudski vještak, danas vinogradar. Pitam ga, gdje se on, u opusu svih tih zanimanja, najradije identificira. A on kaže kako je najveća vrijednost koju čovjek može postići za svoga vijeka jest stvoriti obitelj i da je to njegovo identifikacijsko oprijedeljenje. „Čovjek se najviše ostvaruje kroz obitelj. Kroz obitelj se afirmiraš i kao osoba i kao čovjek“, naglašava, te dodaje „A kada se uz uspostavljenu obitelj stekne mogućnost da se pošteno radi i zarađuje, onda je realizacija čovjeka završena do kraja“. A može li, odmah ga pitam, vinova loza i vinogradarstvo kao kultura, ublažiti odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine i ponuditi bolju egzistenciju, a u konačnici širenje, prema njemu, najveće vrijednosti obitelji? „Od pamtivijeka, postoji ljudski nagon ali i potreba za radnom snagom. Nekada su to u drevnim imperijama bili robovi. Danas, u modernim civilizacijama, to predstavljaju migranti, ljudi koji su došli iz drugih zemalja kao radna snaga“, objašnjava mi gospodin Jukić, predstavljajući svoju viziju kretanja stanovništva. „Postoje ljudi koji svojom vizijom ovdje ostaju, a postoje i oni koji na tuđim primjerima izvlače dobre zaključke i uz pomoć njih opstaju. I jedni i drugi su dio procesa ostanka na ovim prostorima, a dobar dio njih je već vezan za uzgoj vinove loze“, kaže moj sugovornik, te ističe kako je poljodjelstvo oduvijek bilo ključ opstanka na ovim prostorima, što se u obitelji Jukića već dulji niz godina tradicionalno njeguje. „Moj stric je bio agronom, tako da je moja obitelj oduvijek bila posvećena voćarstvu“, zaključuje. „Umjesto odlaska na zapad i postajanja modernog roba, odabrao sam pred svojom kućom afirmirati zapadnjačke vrijednosti i trendove i stvarati novu vrijednost, a to je svakako, u europskoj baštini i tradiciji, između ostalog i vinogradarstvo“. Tako govori Perica Jukić. Ili, jednostavno, kako kažu stihovi avangardnog sastava Dubioza kolektiva „Ja neću u Europu, nek’ ona dođe nama“. P. N.

Comments are closed.

bs_BA
en_US de_DE bs_BA