Naslovnica

OGLAS ZA POSAO: Na osonovu ukazane potrebe, vinarija Povratak Žepče raspisuje natječaj za posao: – Traktorista (2 izvršitelja). Opis posla: Rad sa traktorom I svim priključnim mašinama Potrebni uvjeti: Iskustvo na istim ili sličnim poslovima, vozačka dozvola B kategorije. Mjesto rada: Žepče Nudimo: Natprosječnu plaću i motivirajuće uvjete rada. Svi zainteresirani mogu se prijaviti: – U sjedište poduzeća (Orahovica 102, Žepče) svakim radnim danom u razdoblju 08 – 16 h; – Putem telefona +387 63 719 689; – Ili putem e-maila: info@povratakwinery.com

Danas je, kako smo i najavili, početak berbe grožđa u žepačkom vinogorju. Prateći zrijenje ploda, kao i sortne karakteristike, prva sorta koju ubiremo je Müller-Thurgau, sorta švicarskih korijena koja se udomaćila na žepačkom tlu i koja daje odlične rezultate, u vidu kvalitetnih i kvantitativnih prinosa, a u konačnici, u vidu zlatnih i osvježavajućih kapi vrhunskog vina, koje se krije iza slova M u kolekciji ZEMLJA. Prema riječima Josipa Antunović, agronoma vinarije Povratak, proces berbe se odvija predviđenom dinamikom. Datum: 10.9.2019. Lokalitet: Krčevine, Goliješnica Sorta: Müller-Thurgau

Nije prošlo niti četiri godine od najave grandioznog plana o izgradnji gigantske vinarije kapaciteta 35 milijuna litara vina u kraju u kojem, praktički, grožđe nikada nije ni postojalo, a Vinko Zovko, začetnik te ideje, zbog koje ga mnogi nazivaju luđakom, , manijakom, čudakom, budalom, idiotom, kretenom…, glasno kliče da već – ima rezultat! – Evo vam, Ivan Dragičević je svoju obitelj nakon 11 godina života i rada u Hrvatskoj doveo natrag u Žepče i zaposlio u vinariji Povratak. Time je Vinarija Povratak dobila pravu dimenziju značenja svog imena! U selo se vratila jedna obitelj, jedna kuća je zaživjela i spasila se od raspadanja. Za mene je njihov povratak sve, i duševna hrana i unutrašnje zadovoljstvo, ali i potvrda da se moj put prema cilju počinje ostvarivati. A cilj je stvaranje uvjeta da ljudi ovdje od rada svojih ruku mogu živjeti, da ne moraju misliti kako će, kad prime svoju plaću, preživjeti sljedećih mjesec dana. Sve pare da ostavim u svom džepu, ja opet mogu samo dva puta na dan jesti, priča Vinko. – Iz Žepča se puno poslovnih ljudi jako dobro snašlo u svijetu. Procjenjujem da je takvih najmanje 500. Kad bi svatko od njih u svom rodnom mjestu otvorio samo 10 radnih mjesta, znači da u praksu pretoči svoje domoljublje, porijeklo, da ne okrene leđa svom ognjištu, Žepče bi moglo postati oaza blagostanja, mjesto idealno za život. Prirodu imamo, ovdje samo nedostaju radna mjesta, a ljudi odlaze jer ih nitko ne doživljava. Ljudi odlaze radi osiguranja egzistencije. No, omogućimo li ljudima ovdje ostvarenje svog opstanka nitko ne bi ni nigdje odlazio, ovo je čista logika. – Znači, tih 500-ak Žepčaka je vrlo selektivno u ljubavi prema svom rodnom kraju. A ljubav prema rodnom kraju se ne izražava time što ti negdje obučeš narodnu nošnju, zapjevaš izvornu pjesmu i ispečeš prase i – to je tvoja tradicija. Ne, ti si u tom slučaju selektivan i samo si odabrao ono što ti odgovara. A ja tako mogu voljeti i neku afričku zemlju, sviđa mi se neki njihov specijalitet i lokalni ples. To je selektivan ljubav, to je samo odabir nečega što hoću voljeti i njegovati. A ono što mi je teško i nije mi komotno, to neću pa ću pustiti da mi rodni kraj zaraste i mojih 30, 50 ili 100 duluma postane neprohodna šikara. – Ja sam nedavno s jednim čovjekom koji trenutno živi u inozemstvu išao autom gledati zemlju koju sam htio od njega uzeti u zakup. Vozimo se, a on komentira: – „Sve je zaraslo, tu mi je negdje rodna kuća“! – Vidite, čovjek ne može svoju rodnu kuću naći, a bembura je na putu, BMW 5 sjaji se ko ćukina guzica, ima 30-40 radnika u svojim pogonima u Hrvatskom Zagorju, a, s druge strane, rodno ognjište mu zaraslo. Je li to ljubav prema rodnom kraju?! Je li to hrvatstvo, domoljublje? – Dakle, mi u ovome projektu dosad imam uključeno 3-4 ljudi iz dijaspore i to su istinski domoljubi. Nisu oni posadili vinograd da meni ili sebi zarade pare, nego su prepoznali priliku da ožive svoju zemlju i ne dopuste da zaraste. I zato što vole svoju rodnu grudu. Nije ovo samo vinograd, to je puno šira priča. Prema Vinkovim riječima, trenutno je u njegovoj „kompoziciji“ 29 vinogradara, a samo trojica iz dijaspore su svoju zemlju „odučili staviti u funkciju i dopustili da se posade vinogradi na njihovoj zemlji“. – Znači, nisu dopustili da im zemlja zaraste. Ja sam ponosan što sam ih uspio motivirati svojom pričom o povratku. U tome su vidjeli svoju šansu, prepoznali su projekt! Nevjerojatno je s koliko nježnosti i ljubavi Vinko, primjerice, priča o Antunu Tadiću, starcu iz jednog žepačkog zaseoka čiji portret krasi Vinkovo prvo proizvedeno vino iz edicije Zemlja, kupažu cabernet franca i ancelotte, „ono sa slovom Z“. – Došao mi je Antun pitati me da mu budem jamac u banci za kredit kako bi uložio u zemlju koju je naslijedio od oca, u pitanju je nekih 1.300 četvornih metara, dok je 1.600 četvornih metara zemlje sam kupio podižući petero djece u onom sustavu. Znači, sam radio, sam se borio, prošli sustav nije bio naklonjen seljaku. Onda sam ja njemu rekao: – Antune, uz dužno poštovanje prema bankama, ja ću ti posuditi taj novac, a kad bude grožđa ti ćeš meni pomalo vraćati novac. – Uglavnom, otkako je počeo podizati vinograd čovjek je došao k sebi, zdravlje mu se popravilo, godine idu, ali on uživa u ovome vinogradu. Pogledajte samo taj njegov vinograd, školski primjer urednosti, razglednica cijelog kraja! On je u poodmakloj dobi prepoznao priču, njemu je 77-78 godina, i, što je dodatna vrijednost njegove priče – on se još htio i zadužiti u banci kako bi oplemenio tu svoju zemlju. Malo je to zemlje, nije to puno, ali njemu je to sve što ima! Ali, poželio je da, njega kad više ne bude, njegova djeca imaju nešto za sebe. Njegov portret je na etiketi, njegovo lice je dobilo prvo slovo „Z“ od riječi „zemlja“, i namjerno smo ga stavili na prvo mjesto, jer njegov primjer je nešto što svi drugi trebaju slijediti. Kad ga je trebalo slikati za etiketu, on se pripremio kao da ide u grad fotografu u foto studio. A Perica Martinović, koji je priredio vizual Vinarije Povratak, cijelo vrijeme ga slika, a Antun nije nijednog trenutka ni pomislio da je to ono što se radi. U jednom trenutku je Pericu upitao treba li sjesti na kauč, a ovaj mu je samo odgovorio da je sve već gotovo. U Žepču je ime Nikice Radića sinonim za zdravlje. A Vinko s osmijehom opisuje da jedan od njegovih vinogradara „otkako je ušao u vinograd, njemu više Nikica ne treba“! – A Nikica je liječnik, ovdašnji sinonim za zdravlje, ako ti on ne može pomoći, onda ti više nitko ne može pomoći. Nema dalje! I kaže on: – Meni više ne treba Nikica, ovo je meni lijek! – Takve stvari mi daju injekciju života. Vinko Zovko je „metalac u duši i srcu“, superuspješni cjevar i instalater centralnog grijanja, koji je, nakon što se nagledao talijanskih vinarija u kojima je ugrađivao rashladne sustave, odlučio u svom rodnom Žepču, u kojem nitko ne pamti da je ikada ubrano grožđe, izgraditi vinariju impresivnih gabarita i pritom uvjeriti i motivirati svoje mještane da masovno pohrle u zapuštene parcele i na njima postave betonske stupove za pergolaste visokorodne vinograde kojih u konačnici, za nekoliko godina, treba biti čak – 1.500 hektara!!! – Dobro ste čuli, sve ovo što sam dosad napravio, tek je početak. U konačnici će se vinogradi prostirati na 1.500 hektara ili mene neće biti! Mene optimizam ne napušta, štoviše – rastem od sreće na oko zbog svega što se događa. Od metalca sam postao zaljubljen u vinograde! Namjerno sam priču o Vinku Zovku započeo rečenicom koja se raširila na desetak redaka, jer tako vam je to kad se želite uhvatiti u koštac s njegovim idejama. One vas osvoje i ostave bez daha, baš kao što vam Vinko, skoro pa i doslovno, ne dopušta da završite rečenicu. On je naprosto bujica, gura sve pred sobom, ali, što je najbitnije u njegovoj vinskoj priči, pred njim popuštaju i najtvrdokorniji protivnici s kojima se svakodnevno bori u šumi administracije želeći dokazati da nije ni luđak ni manijak ni čudak ni budala ni idiot ni kreten nego samo i jedino čovjek s vizijom spasa grada u kojem je odrastao i za kojeg ne želi da u skoroj budućnosti postane grad duhova.  Cijela ova priča je svima nama svjetlo na kraju tunela! Nešto što jamči povratak i ostanak! Kroz Žepče srijedom navečer možeš proći bez gaća, neće te nitko vidjeti jer nema nikoga. Sve ode odavde! A moj cilj je jednostavan – u narednom razdoblju umrežiti oko 700 obitelji koje bi u prosjeku imale po dva hektara vinograda, a to je tim obiteljima 1.000 eura neto mjesečnog prihoda što bi im jamčilo pristojan život, kaže Vinko. Stoga, kad je nedavno završavao berbu na 20-ak hektara prvih vinograda zasađenih 2014. i 2015. godine, ponosno je došao u središte Žepča na prikolici punoj tek ubranog merlota na kojoj je dominirao golemi transparent: – “Ev’ vid’te da more!” Prkosi Vinko svojim Žepčacima, inati se svima koji su vjerovali da u Žepču ne može uspjeti loza, dokazuje da ne pristaje na stereotipe… Tako je, valjda, želeći svima zapušiti usta, među prvim sortama koje je odlučio imati u svom sortimentu posadio – istarsku malvaziju!!! I veliki sam optimist u vezi s malvazijom od koje smo već nakon treće godine, otkako smo posadili vinograd, uspjeli proizvesti sortno vino. A urod je bio čak 17,5 tona po hektaru! Uvjeren sam da će istarska malvazija baš u Žepču imati svoju novu domovinu. Ne znam zašto se svi čude kad se spomene ta sorta u našim vinogradima?! Pa, pretpostavka je da se mi manje-više nalazimo na istoj geografskoj širini kao i Istra, a klima unutrašnje Istre je jako slična našoj klimi. Imamo različito tlo, a to će istarskoj malvaziji ovdje dati jednu notu žepačkog kraja, žepačke zemlje, a vremenske prilike, zime, temperature ljetne, temperature zimske su jako, jako slične. Dakle, kad sve to zbrojimo, dajemo si za pravo da nismo pogriješili u odabiru istarske malvazije, a prvi rezultati berbe na tek posađenih oko 7.000 loza govore da se malvazija u Žepču jako lijepo ambijentirala. Još su vinogradi uredni pa je sve skupa to i milina za oči. Trebala je malvazija biti pobrana i spremna za vino godinu ranije, no zima je bila strašna, pupovi su smrzli… Temperatura je bila -32 stupnja Celzija. Kad su naši talijanski prijatelji došli i vidjeli što nas je zadesilo preko zime, nisu mogli vjerovati da su loze uopće preživjele. Kažu, nema statističkog podatka da loza može ostati živa na takvim temperaturama. Dakle, pobrisali smo statistiku koja je govorila da toliki minusi ubijaju lozu, pobrisali smo teoriju da je istarska malvazija isključivo – istarska, doveli smo dašak Češke u Žepče kroz sortu palavu, a malvaziju smo digli na pergolu. Ovdje smo implementirali sustav pergola veronese, visokorodni sustav kroz koji smo podigli lisnatu površinu i zahvaljujući kojem se udvostručava i utrostručava urod. Unatoč prkosu i ponosu, Vinko je čvrsto s obje noge na zemlji, svjestan je da se mora učiti na vlastitim greškama. Jer, tvrdi, „nama su preostale samo vlastite spoznaje, sve radimo na temelju saznanja do kojih smo mi došli, ne možemo se na nikoga i na ništa pozvati u povijest, jer o vinogradima u ovome kraju ne postoje nikakvih povijesni zapisi“. Otuda i široki sortiment sorata koje se posadilo, trenutno je u vinogradima njih 12.  Od crnih sorata imamo cabernet franc, merlot, marselan i ancellottu… Ancellottu nitko ni u Hrvatskoj nema, ona ja bojadiserka, kolorant, nikada u životu je nismo samostalno sreli u boci, jer se nju koristi za poboljšanje arome i boje, s naglaskom na boju. Vidi se da češka palava ovdje diše punim plućima, kao što se vidi da je istarska malvazija ovdje našla drugi dom, odlično se snašao merlot, ali vidimo i da se trebbiano romagnolo i lambrusco salamino muče i ne daju nam željene rezultate. Sve ove sorte koje smo posadili nama nisu sveto pismo i nećemo pošto-poto ustrajavati na imperativu njihovog uzgoja. Krenuli smo od apsolutne nule, mi praktički stvaramo povijest i sve što radimo, ovdje se radi prvi put! Zato ćemo i ići na 20-25 različitih sorata da bi se vremenom sortiment isprofilirao i sveo na 7-8 sorata, maksimalno do 10. Lozu su sadili po naputcima Vinkova prijatelja iz Verone, čuvenog agronoma Giuseppea Rame, a prve sorte koje su niknule u Žepču bile su muller-thurgau, pinot sivi, merlot, ancellotta, cabernet franc i traminac. Godinu dana kasnije zasađena se palava, malvazija istarska, garganega i trebbiano romagnolo  I Rama nam kaže da nemamo iskustava i da ne možemo ići na sadnju sorata samo na temelju tabelarnih prikaza po kojima bi, recimo, neka loza ovdje morala i trebala dobro uspjeti. Ovo je u svijetu vinogradarstva potpuno novo područje, loza se mora prilagoditi te uspjeti ili neuspjeti. Samo vrijeme će pokazati što je dobro. E sad, tko je spreman preuzeti rizik na sebe? Ja sam taj!…